U potrazi za izgubljenom konobom

Ljepota i ukus zriju s vremenom, zar ne ?!

Bilo jednom vrijeme kad su mlade i zgodne djevojke preferirale starije muškarce svojim vršnjacima. Doista je bilo takvo vrijeme pred trideset i više godina i mnogi se slažu da su Šibenke iz tog vremena najljepše. Od svih tih lijepih žena, danas viđam o samo neke. Ostale koje su nekad uljepšavale ulice mog grada su nestale, naprosto iščezle ili odselile da svojom ljepotom uljepšavaju neke druge gradove, zadive neke druge muškarce i neke druge žene…
Jesu li otišle za muškarcima sličnim onima koji su ih iz maturskih klupa izvodili u njihove prve barove i restorane, ili su se okrenule mlađim, nitko sa sigurnošću ne zna. Tek, po nekolicini koje su ostale, možemo slutiti o vremenima kad su žene cvjetale prirodno i brale se kad im dođe vrijeme.

Uz to što su bile lijepe i uspješne studentice ove djevojke su znale tri stvari: znale su jesti, piti i s osobitim se osjećajem oblačiti. Nemam razloga sumnjati jednako elegantno iznad kao i ispod monture.
Ali te su djevojke prolazile školu. Uz konvencionalne nastavne predmete šibenske gimnazije_ geografija, povijesti, francuskog, hrvatskog i matematika njihovi stariji kavaliri su ih ustrajno podučavali socialisingu. Umijeću do kojeg se iz neobjašnjivog razloga danas ne drži i posljedicama jednakim kao što su suvremeni plesni izrazi: tehno, plesanje glavom i slično zato što se smatra da je ples inherentan ljudskom biću i stoga ne treba učiti salsu i tango. Naravno, posljedice su anarhija tamo gdje bi trebali uživati slobodu, konzumiranje kao nadoknada za nedoživljen užitak i pretjerivanje umjesto stvarne zabave.
Kad bi došlo vrijeme za to tek propupale djevojke su s teorije prelazile na praksu na mjestima, koje su njihovi kavaliri pomno izabrali zbog mirisa, okusa ili zalogaja, zbog stila ili elegancije, ili što je već bilo u modi. Uz to što bi s vremenom, kao i sve žene postajale vješte ljubavnice, ova dobra praksa ih je istrenirala kako biti i sjajan drug u stvarima tako dragim dečkima. I što još da muškarac očekuje od žene ?!

U Šibeniku tog vremena je bilo tek par barova, nadahnutih maštom bivšeg gradonačelnika i nekoliko restorana, od kojih me jedna posjeta vratila u prošlost. Luna je odskakala među sličnim restoranima zbog mnogo stvari koje su u krajnosti potjecale iz jednog jedinog. Njena duša bijaše čovjek kojeg usprkos nadimku Ružni Miro krasila lneprolazna ljepota koja emanira iz čovjekovog najdubljeg bića poput osjećaja za druge, samozatajnosti, spremnosti za sudjelovanjem, željom da se ugodi, osjećajem za dobro bila to dobro vino, dobra riba ili dobra kužina u bilo koje doba dana i noći. Ista ona koja me potakla da se sjećam. Mirov zamućeni restoran bješe svjetionik u doba kad su stariji kavalir upućivali lijepe maturantice u tajne gastronomije. Bilo je u njega sve, kao u onoj staroj dalmatinskoj pismi. Ničeg nije bilo da nije bilo. I svježe ribe i klapske pisme i zajebancije i starih i mladih do ranih jutarnjih sati. Bilo je čak i onoga što i pismi nedostaje, ali to nije bilo glavno jelo i svakako ne za novine.