Što je zajedničko nabavi namirnica, pripremanju, kuhanju, posluživanju, slikanju, fotografiranju, izradi okvira i blagovanju ?!
Naizgled ništa više od potencijala zamršenog umijeća življenja.
Jeli kuhanje manje umjetnost od slikanja ili fotografiranja, ili je u pitanju tek tromost uma koji se rijetko odlučuje na avanturu suočavanja s predrasudama ?!
Um pokreće inercija. Tako velika, da ponekad i sam povjerujem u nju. Umjetnost je za njega ono (ako uopće), o čemu postoji stav. Recimo slikarstvo kao struka se po deafoltu drži umjetnošću. No jeli doista tako ?!
Kuhanje pak i blagovanje se ne gledaju isto. Djelomično je to zasigurno stoga što se hrana brže od boje na platnu iz ljepote pretvara u njenu suprotnost. Savršeno pripremljenom i serviranom objedu treba, pak, manje od četvrt pola sata da se pretvori u hrpu oglodanih kostiju i masnih salveta na prljavom tanjuru. Za razliku od slike koja u galeriji može visjeti stoljećima, hrana u svom panteonu – blagavaoni ili restoranu traje tek dok se ne ohladi ili kraće. To što ova djelatnost nije stekla drukčije mjesto u našem životu, zasigurno duguje činjenici da nikad nisu stvoreni odgovarajući mediji koji nam svraćaju pažnju na njenu uzbudljivu i nestalnu prirodu.
Nije li apsurdno, da taj skroman čin očitovanja ljudske prirode koji nadahnjuje više od otkrića nove zvijezde, nema značajniju poziciju na skali naših vrijednosti ?!
Jedno je sigurno - umjetnost je pojedinačni doseg, a ljudski um inertan. I nikakve galerije, muzeji, umjetnički kritičari, mediji i kuratori tu ne mogu pomoći. Mogu tek zabilježiti bljesak pojedinačnog, ljudskog erosa koji povremeno zatreperi na nepredviđenom mjestu, u nepoznatoj osobi i neočekivanoj struci.
Ako išta, život stalno pokazuje koliko je duh sveprisutan. I jednako obitava u galeriji i na tržnici, u muzeju i na kolodvoru, u ovoj ili onoj struci, osobi, prilici ili vremenu. Svugdje je, ali nikad ne možemo reći gdje određeno. Taj erotični naboj može proplamsati bilo kad, bilo gdje i u bilo čemu. Cilj projekta je bio pročeprkati po raznim konvencionalnim i nekonvencionalnim djelatnosti i osjetiti istu onu vibrantnost i uzbuđenje koju donosi konvencionalna ili umjetnost po deafoltu. Osvjedočiti se da u svakoj djelatnosti možemo doživjeti umjetnost i posljedično uvjeriti se da izbor životnog puta, nije prepreka usavršavanja našeg života na ovom malom, klaustofobičnom planetu.
Stoga, zaboravimo ono što smo znali o kuhanju. Kuhati ili pripravljati objed, nije neki oblik pripreme. To nije samo pripravljanje hrane za sebe ili neku drugu osobu. To je i čin očitovanja predanosti. Stoga si dopustimo za tu aktivnost vremena na pretek. Prepustimo se i za uzvrat ništa ne očekujmo niti imajmo na umu. Naprosto, posvetimo se samo kuhanju i ničemu drugom. To je ono što uspijeva mnogim slikarima u njihovom poslu, rjeđe kuharima, još rjeđe onima koji samo pomažu u kuhinji… Rezultati mogu biti značajni. Pojednostavljeno rečeno – to se može preobratiti u očitovanje naše najdublje unutrašnje prirode. Ono što zovemo autentičnim. Ako autentičnost i nije sama umjetnost, moramo priznati da ostavlja na vlas isti utisak. Ne postoji nikakva priprema za nešto drugo, za neki drugi oblik očitovanja ljudske prirode, od onog što radimo u danom trenutku. Ono jest i uvijek će biti samo ono što radimo Tu i Sad. Samo ono što je doseg Uma na nekom mjestu.
Nema komentara:
Objavi komentar