Postoji restoran koji je nadrastao sebe, svoju kvalitetu, svoje ime i tradiciju. U redu, možda ne i ime jer biti obilježen imenom Uzorita znači biti na čelu, na najisturenijem mjestu na kojem opstaju samo oni koji žive životni put odabran iz ljubavi ili točnije zbog onog bez čega ne bi mogli sanjati i živjeti. Biti uzor, znači bit on the edge of the art, kako bi rekli New Yorčani, živjeti i raditi na onoj neizvjesnoj granici na kojoj se esencijalna umjetnost, ovaj put kulinarstvo prožima sa zvjezdanom tehnologijom. Granici na kojoj ne znaš je li akcent na kulinarstvu ili dizajnu, jeli stvarnost fikcija ili obratno, itd, itd... I doista, Uzorita je gradska referenca dekadama, a u nekim je vremenima bila i više, gotovo ogledalo u kojem je grad ogledao svoju pamet, mišiće i zanos. Kao recimo u vrijeme Ante Šupuka spiritusa movmensa društvenog života kad se life style nije mogao zamisliti bez Uzorite, nakon što bi završila soareja u baru kod budućeg gradonačelnika.
30 godina kasnije Toni Šupe, novi menadžer Uzorite mi priča kako bi proširio horizont šibenske gastronomije i zajedno s Alenom Bibićem drugim sanjarom, koji jednako ozbiljno shvaća vinarstvo kao i književnost, otvorio restoran na Manhattanu. Ne, talijanski ili ne znam kakve, već, iz marketinških razloga otvaraju Hrvati u Velikoj jabuci (osim ako se ne zovu Dubrovnik), već pravi dalmatinski sa svim što ide uz sudbinsko ime koje im godinama nalaže poslovnu politiku i ritam. Od ideje i koncepta do zadnje boce i škanjela kontejnerom bi prebacio preko Atlantika i tamo nastavio priču koju su s one zasjenjene strane Šubičevca počeli Šupe pred 4 generacije.
Priču sam proslijedio prvom prilikom dalje. Jer je….ga ne čuješ nešto takvo svaki dan. No, rođak koji se upravo vratio iz Velika Jabuke, po prvi put nakon dugih 20 godina je samo slegnuo ramenima, oduzimajući bilo kakvu vjerojatnost ovom poslovnom potezu. I to je bilo to: dvadeset godina iskustva Amerike jednog naspram 111 godina gena gastronomije drugog
I što da kažem…ja sam drukčiji. Ja vjerujem. Ljude cijenim po onom što sanjaju. Ne zidamo li svijet za našu djecu od materijala od kojeg su sazdani snovi?! Ne izvozi li, Ante, već, svoje sjajno vino u Ameriku? Nije li dizajn Uzorite već sad bliskiji Manhattan – u nego Šibeniku ?! Nije li Uzorita već kosmopolitska po interieuru sličnija, uostalom kultnom japanskom restoranu Takenoko u Zagrebu, nego bilo kojem lokalnom restoranu ?! A nisam siguran koji je napravljen prije! I nije li to samo pola priče koju staklena pomična stijena odvaja od dalmatinskog obora koji miriše jednako dobro kao obor mog djetinjstva ispod Doma Zdravlja ? Može li ovaj spoj autentičnosti i kozmopolitizma biti ona presudna vrijednost koja će privući interes New Yorčana naviklih na najbolje ?! Nije li lakoća povezivanja prostora, ista ona kojoj nisu prepreka kontejneri, afit, engleski jezik i ocean ?!. Za familiju koja je ovladala svim tajnama kulinarstva, bussiness je samo bussiness. Onaj veći dio priče je odavno za njima.
Uskoro u Šibenik stiže Stephan Machi. Hoće li Šibenčani primijetiti prisustvo kultnog zagrebačkog francuza bez kojeg se ne može zamisliti gastronomiju iole značajnijeg diplomatskog zbivanja. Stephan će preradi jelovnik i pomoći da zaživi nova orijentacija Uzorite - slow food . Hoćemo li primijetiti da Uzorita iznova, po tko zna koji put postavlja nove uzore, novi life style za novu generaciju Šibenčana ?!
Sva ta pitanja se mogu smjestiti u jedno:
Jesu li Šibenčani spremni za napredak?!
srijeda, 16. rujna 2009.
Blagovanje i Religija
Svaki je dan kap koja istječe iz posude našeg života. I samo je do nas hoće li biti cjelovita i zaokružena i nastavljati se na iduću kao mlaz ulja bez prekida i stresa ili će kapati nejednako poput nerazumljive životne priče jednako teške onima čija je i drugima…
Pred mjesec dana, točno u petak uvečer otišao sam u Vrpoljac s namjerom da konačno osjetim ozračje Gospe od Vrpolja, do koje je moj čača toliko držao, da bi danima unaprijed dogovarao kakao bi skolio nekog od nas koji ne držimo toliko do običaja i janjetine, a u našoj kući nas je takvih bila većina. Uzdajući se u iskustvo, činilo mi se razumnim rezervirat stol u Tocide, s kojom imam dobro iskustvo i na njihovoj terasi na brijegu malo odmeditirati na temu pripreme za feštu dok blagujem. Janjetina s ražnja, istina, nije na popisu mojih najomiljenijih, ali je nezaobilazna ako imaš namjeru shvatit ono 'nešto' što većinu Šibenčana povezuje s njihovim korijenima, s neizrecivim i onostranim. Ono zbog čega se tog dana uozbilje, iako se smiju. Odjenu svoje najbolje gače i košulju i ozareno hrle u Vrpolje, među ljude, u gužvu da bi se poklonili čudotvornoj slici ili samo kupili pola kile friško pečene janjetine za kući.
I tako sam stigao i sjeo za stol koji je po svim znakovima samo čekao na mene. S terase Torcide se vidi grad. Pogled oslobođen gravitacije poput duha u tišini leti peko vinograda i maslinika sažimajući ga iz perspektive iz koje su ga ljudi promatrali stoljećima, a kad se noć spusti, i kad mrak pogasi svijeće grad tih ljudi iz prošlosti bi nestajao. Ostajala bi samo imaginacija šira, dublja i viša od života. Nasluta jedne budućnosti koja će doći stiješnjene između polja i zvijezda..
Nešto se duboko promijenilo u nama.
Pred mjesec dana, točno u petak uvečer otišao sam u Vrpoljac s namjerom da konačno osjetim ozračje Gospe od Vrpolja, do koje je moj čača toliko držao, da bi danima unaprijed dogovarao kakao bi skolio nekog od nas koji ne držimo toliko do običaja i janjetine, a u našoj kući nas je takvih bila većina. Uzdajući se u iskustvo, činilo mi se razumnim rezervirat stol u Tocide, s kojom imam dobro iskustvo i na njihovoj terasi na brijegu malo odmeditirati na temu pripreme za feštu dok blagujem. Janjetina s ražnja, istina, nije na popisu mojih najomiljenijih, ali je nezaobilazna ako imaš namjeru shvatit ono 'nešto' što većinu Šibenčana povezuje s njihovim korijenima, s neizrecivim i onostranim. Ono zbog čega se tog dana uozbilje, iako se smiju. Odjenu svoje najbolje gače i košulju i ozareno hrle u Vrpolje, među ljude, u gužvu da bi se poklonili čudotvornoj slici ili samo kupili pola kile friško pečene janjetine za kući.
I tako sam stigao i sjeo za stol koji je po svim znakovima samo čekao na mene. S terase Torcide se vidi grad. Pogled oslobođen gravitacije poput duha u tišini leti peko vinograda i maslinika sažimajući ga iz perspektive iz koje su ga ljudi promatrali stoljećima, a kad se noć spusti, i kad mrak pogasi svijeće grad tih ljudi iz prošlosti bi nestajao. Ostajala bi samo imaginacija šira, dublja i viša od života. Nasluta jedne budućnosti koja će doći stiješnjene između polja i zvijezda..
Nešto se duboko promijenilo u nama.
Janjetina s ražnja i Gospa Vrpoljačka
Može li posluživanje janjetine s ražnja biti elegantno poput baleta ?
U 20.00 sam stigao u Torcidu. Čekao me stol za dvoje, na samom rubu, iza ograde na onoj uskoj konzoli koja kao da lebdi nad Donjim poljem. I doista, večer je bila čarobna. Čak se i dim s Karepovca romantično penjao u mirne visine kao lijena skulptura koju oblikuje težina pepela i zadnje zrake sunca. U daljini su svjetlucala svjetla, a noć u terasu utiskivala onu vrlu otmjenost koja potiče u čovjeka da izravna kičmu i otvori put spizi koja će domalo stići i ispuniti dušu do grla. Konobari na crtu ispeglanih naravi i košulja su te večeri osobito elegantno klizili među grozdovima koji su se iz minute u minutu nakupljali oko stolova. I nitko nije čekao dugo na svoj dio pažnje i blagoslova. Gdje god da si se osvrnuo osjećala se čarobna sveprisutnost Majke Božje. A Jere je davao ritam i gosti su guštali iako nisu znali točno zbog čega. Reći da je to samo zbog janjetine oduzelo bi onaj svečarski dah koji je veće uoči gospe unijela u nas. Zanos koji je našao potrebu da se skocka drukčije no inače i u osobitom raspoloženju doved familija i prijatelji. I sve je bilo tiho, nenametljivo i korisno u ozračju najave koja će kulminirati u slijedećih 12 sati, izjutra s misom u Vrpoljačkoj crkvi u osam. I znao si da će Čovjek zaključiti još jedan ugovor s Bogom koji neće ispuniti. Svejedno je dirljiv pogled na težnju čovjeka da bude bolji, da bude širi od tijesnog odijela ljudskosti. Ta smjerna pažnja prema onostranom. Kao dijete koje iz sata u sat nadrasta hlače, školsku torbu, vlastito tijelo i karakter ostavljajući u tijesnim cipelama i uskoj kapi u kojima više nitko ne prebiva uspomene i predrasude o tom tko je bio i odakle dolazi...
Tako je to i onda je konobar donio vino. I dok je nalivao čaše, pričao je o porijeklu Plenkovićeve zlatne medalje u Parizu za Zlatni plavac. 'Zanimljivo je', pomislio sam i pomirisao zlatnu godinu koja je utisnula neizbrisiv trag na vrhu čepa i u tih 7 decilitara. Od ispod terase je dopirao žamor. Večer je svakog trena postajala crvenija i domalo će boje postati nijanse noći. I onda je iznesena janjetina. Najbolji komadi božjeg stvorenja: popršnjak i rebarca. I esencija cijelog kraja je bila spremna da postane moje tijelo, krv i mozak. Kraj pladnja je bio kruh, kumpiri ispod peke i terina u kojoj je kao u spomenaru neka ruka u rikuli i pomidorama pohranila ukus ljeta 2009 – te koje je gotovo na kraju.
Posljednje zrake su ocrtavale udaljenu veličinu grada starijeg od sebe samog, veličinu skloniju tradiciji nego kulturi, entitet koji roditelje pretpostavlja djeci, koji se još uvijek radije zaklinje u prošlost u svijetu koji hrli budućnosti. Grad koji spava u sjeni vlastitih sjena.
I utoliko je ova terasa bila vanvremenska, kao pozornica suvremene predstave kojoj auditorij noćnih ptica, izoranih polja i neba iscrtanog putanjama zvijezda plješće i odobrava. Staige na kojem se posluživanje nezapaženo prometnulo u balet. Jer ova noć nije bila o janjetini, ova je noć bila o reinterpretaciji tradicije. Djelo ljudi koji raspiruju gotovo ugaslo ugljevlje tradicije koja odavno više dimi no što plamti. Ljudi sposobne nadahnuti druge, i u tom je veličina Torcide. I sve je bilo skladno i precizno kao što je u najboljim restoranima po svijetz, osim što bi se tu i tamo oglasija magarac, zalepetala noćna ševa, a nebo bilo blago i gospa nam sklona podsjećajući nas da smo doma. Plesači za koje si mogao pomisliti da su konobari su tkali priču vodeći je završetku. I sudjelovao sam, s guštom. Guštala je i moja prijateljica. Guštali su i moji prijatelji iz Lyona. Ova janjetina u Vrpolju, je bila naša gozba Galilejska. I sve je bilo kako je oduvijek trebalo biti. Čovjeku ima oči da bi vidio, Čovjek i ima duša da bi čutio, Čovjek poznaje mitove da bi vjerovao. Galilejska gozba je oduvijek i bit će dovijeka i kad iz naše posude istekne i posljednja kap pojit će isti takav mlaz od zlata koji će teći iz mnogih drugih posuda natapajući zemlju žednu mira zvijezda i spokoja…
U 20.00 sam stigao u Torcidu. Čekao me stol za dvoje, na samom rubu, iza ograde na onoj uskoj konzoli koja kao da lebdi nad Donjim poljem. I doista, večer je bila čarobna. Čak se i dim s Karepovca romantično penjao u mirne visine kao lijena skulptura koju oblikuje težina pepela i zadnje zrake sunca. U daljini su svjetlucala svjetla, a noć u terasu utiskivala onu vrlu otmjenost koja potiče u čovjeka da izravna kičmu i otvori put spizi koja će domalo stići i ispuniti dušu do grla. Konobari na crtu ispeglanih naravi i košulja su te večeri osobito elegantno klizili među grozdovima koji su se iz minute u minutu nakupljali oko stolova. I nitko nije čekao dugo na svoj dio pažnje i blagoslova. Gdje god da si se osvrnuo osjećala se čarobna sveprisutnost Majke Božje. A Jere je davao ritam i gosti su guštali iako nisu znali točno zbog čega. Reći da je to samo zbog janjetine oduzelo bi onaj svečarski dah koji je veće uoči gospe unijela u nas. Zanos koji je našao potrebu da se skocka drukčije no inače i u osobitom raspoloženju doved familija i prijatelji. I sve je bilo tiho, nenametljivo i korisno u ozračju najave koja će kulminirati u slijedećih 12 sati, izjutra s misom u Vrpoljačkoj crkvi u osam. I znao si da će Čovjek zaključiti još jedan ugovor s Bogom koji neće ispuniti. Svejedno je dirljiv pogled na težnju čovjeka da bude bolji, da bude širi od tijesnog odijela ljudskosti. Ta smjerna pažnja prema onostranom. Kao dijete koje iz sata u sat nadrasta hlače, školsku torbu, vlastito tijelo i karakter ostavljajući u tijesnim cipelama i uskoj kapi u kojima više nitko ne prebiva uspomene i predrasude o tom tko je bio i odakle dolazi...
Tako je to i onda je konobar donio vino. I dok je nalivao čaše, pričao je o porijeklu Plenkovićeve zlatne medalje u Parizu za Zlatni plavac. 'Zanimljivo je', pomislio sam i pomirisao zlatnu godinu koja je utisnula neizbrisiv trag na vrhu čepa i u tih 7 decilitara. Od ispod terase je dopirao žamor. Večer je svakog trena postajala crvenija i domalo će boje postati nijanse noći. I onda je iznesena janjetina. Najbolji komadi božjeg stvorenja: popršnjak i rebarca. I esencija cijelog kraja je bila spremna da postane moje tijelo, krv i mozak. Kraj pladnja je bio kruh, kumpiri ispod peke i terina u kojoj je kao u spomenaru neka ruka u rikuli i pomidorama pohranila ukus ljeta 2009 – te koje je gotovo na kraju.
Posljednje zrake su ocrtavale udaljenu veličinu grada starijeg od sebe samog, veličinu skloniju tradiciji nego kulturi, entitet koji roditelje pretpostavlja djeci, koji se još uvijek radije zaklinje u prošlost u svijetu koji hrli budućnosti. Grad koji spava u sjeni vlastitih sjena.
I utoliko je ova terasa bila vanvremenska, kao pozornica suvremene predstave kojoj auditorij noćnih ptica, izoranih polja i neba iscrtanog putanjama zvijezda plješće i odobrava. Staige na kojem se posluživanje nezapaženo prometnulo u balet. Jer ova noć nije bila o janjetini, ova je noć bila o reinterpretaciji tradicije. Djelo ljudi koji raspiruju gotovo ugaslo ugljevlje tradicije koja odavno više dimi no što plamti. Ljudi sposobne nadahnuti druge, i u tom je veličina Torcide. I sve je bilo skladno i precizno kao što je u najboljim restoranima po svijetz, osim što bi se tu i tamo oglasija magarac, zalepetala noćna ševa, a nebo bilo blago i gospa nam sklona podsjećajući nas da smo doma. Plesači za koje si mogao pomisliti da su konobari su tkali priču vodeći je završetku. I sudjelovao sam, s guštom. Guštala je i moja prijateljica. Guštali su i moji prijatelji iz Lyona. Ova janjetina u Vrpolju, je bila naša gozba Galilejska. I sve je bilo kako je oduvijek trebalo biti. Čovjeku ima oči da bi vidio, Čovjek i ima duša da bi čutio, Čovjek poznaje mitove da bi vjerovao. Galilejska gozba je oduvijek i bit će dovijeka i kad iz naše posude istekne i posljednja kap pojit će isti takav mlaz od zlata koji će teći iz mnogih drugih posuda natapajući zemlju žednu mira zvijezda i spokoja…
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
