srijeda, 16. rujna 2009.

Uzorita u Velikoj Jabuci

Postoji restoran koji je nadrastao sebe, svoju kvalitetu, svoje ime i tradiciju. U redu, možda ne i ime jer biti obilježen imenom Uzorita znači biti na čelu, na najisturenijem mjestu na kojem opstaju samo oni koji žive životni put odabran iz ljubavi ili točnije zbog onog bez čega ne bi mogli sanjati i živjeti. Biti uzor, znači bit on the edge of the art, kako bi rekli New Yorčani, živjeti i raditi na onoj neizvjesnoj granici na kojoj se esencijalna umjetnost, ovaj put kulinarstvo prožima sa zvjezdanom tehnologijom. Granici na kojoj ne znaš je li akcent na kulinarstvu ili dizajnu, jeli stvarnost fikcija ili obratno, itd, itd... I doista, Uzorita je gradska referenca dekadama, a u nekim je vremenima bila i više, gotovo ogledalo u kojem je grad ogledao svoju pamet, mišiće i zanos. Kao recimo u vrijeme Ante Šupuka spiritusa movmensa društvenog života kad se life style nije mogao zamisliti bez Uzorite, nakon što bi završila soareja u baru kod budućeg gradonačelnika.

30 godina kasnije Toni Šupe, novi menadžer Uzorite mi priča kako bi proširio horizont šibenske gastronomije i zajedno s Alenom Bibićem drugim sanjarom, koji jednako ozbiljno shvaća vinarstvo kao i književnost, otvorio restoran na Manhattanu. Ne, talijanski ili ne znam kakve, već, iz marketinških razloga otvaraju Hrvati u Velikoj jabuci (osim ako se ne zovu Dubrovnik), već pravi dalmatinski sa svim što ide uz sudbinsko ime koje im godinama nalaže poslovnu politiku i ritam. Od ideje i koncepta do zadnje boce i škanjela kontejnerom bi prebacio preko Atlantika i tamo nastavio priču koju su s one zasjenjene strane Šubičevca počeli Šupe pred 4 generacije.

Priču sam proslijedio prvom prilikom dalje. Jer je….ga ne čuješ nešto takvo svaki dan. No, rođak koji se upravo vratio iz Velika Jabuke, po prvi put nakon dugih 20 godina je samo slegnuo ramenima, oduzimajući bilo kakvu vjerojatnost ovom poslovnom potezu. I to je bilo to: dvadeset godina iskustva Amerike jednog naspram 111 godina gena gastronomije drugog

I što da kažem…ja sam drukčiji. Ja vjerujem. Ljude cijenim po onom što sanjaju. Ne zidamo li svijet za našu djecu od materijala od kojeg su sazdani snovi?! Ne izvozi li, Ante, već, svoje sjajno vino u Ameriku? Nije li dizajn Uzorite već sad bliskiji Manhattan – u nego Šibeniku ?! Nije li Uzorita već kosmopolitska po interieuru sličnija, uostalom kultnom japanskom restoranu Takenoko u Zagrebu, nego bilo kojem lokalnom restoranu ?! A nisam siguran koji je napravljen prije! I nije li to samo pola priče koju staklena pomična stijena odvaja od dalmatinskog obora koji miriše jednako dobro kao obor mog djetinjstva ispod Doma Zdravlja ? Može li ovaj spoj autentičnosti i kozmopolitizma biti ona presudna vrijednost koja će privući interes New Yorčana naviklih na najbolje ?! Nije li lakoća povezivanja prostora, ista ona kojoj nisu prepreka kontejneri, afit, engleski jezik i ocean ?!. Za familiju koja je ovladala svim tajnama kulinarstva, bussiness je samo bussiness. Onaj veći dio priče je odavno za njima.
Uskoro u Šibenik stiže Stephan Machi. Hoće li Šibenčani primijetiti prisustvo kultnog zagrebačkog francuza bez kojeg se ne može zamisliti gastronomiju iole značajnijeg diplomatskog zbivanja. Stephan će preradi jelovnik i pomoći da zaživi nova orijentacija Uzorite - slow food . Hoćemo li primijetiti da Uzorita iznova, po tko zna koji put postavlja nove uzore, novi life style za novu generaciju Šibenčana ?!
Sva ta pitanja se mogu smjestiti u jedno:

Jesu li Šibenčani spremni za napredak?!

Nema komentara:

Objavi komentar