Janjetina s ražnja i Gospa Vrpoljačka

Može li posluživanje janjetine s ražnja biti elegantno poput baleta ?

U 20.00 sam stigao u Torcidu. Čekao me stol za dvoje, na samom rubu, iza ograde na onoj uskoj konzoli koja kao da lebdi nad Donjim poljem. I doista, večer je bila čarobna. Čak se i dim s Karepovca romantično penjao u mirne visine kao lijena skulptura koju oblikuje težina pepela i zadnje zrake sunca. U daljini su svjetlucala svjetla, a noć u terasu utiskivala onu vrlu otmjenost koja potiče u čovjeka da izravna kičmu i otvori put spizi koja će domalo stići i ispuniti dušu do grla. Konobari na crtu ispeglanih naravi i košulja su te večeri osobito elegantno klizili među grozdovima koji su se iz minute u minutu nakupljali oko stolova. I nitko nije čekao dugo na svoj dio pažnje i blagoslova. Gdje god da si se osvrnuo osjećala se čarobna sveprisutnost Majke Božje. A Jere je davao ritam i gosti su guštali iako nisu znali točno zbog čega. Reći da je to samo zbog janjetine oduzelo bi onaj svečarski dah koji je veće uoči gospe unijela u nas. Zanos koji je našao potrebu da se skocka drukčije no inače i u osobitom raspoloženju doved familija i prijatelji. I sve je bilo tiho, nenametljivo i korisno u ozračju najave koja će kulminirati u slijedećih 12 sati, izjutra s misom u Vrpoljačkoj crkvi u osam. I znao si da će Čovjek zaključiti još jedan ugovor s Bogom koji neće ispuniti. Svejedno je dirljiv pogled na težnju čovjeka da bude bolji, da bude širi od tijesnog odijela ljudskosti. Ta smjerna pažnja prema onostranom. Kao dijete koje iz sata u sat nadrasta hlače, školsku torbu, vlastito tijelo i karakter ostavljajući u tijesnim cipelama i uskoj kapi u kojima više nitko ne prebiva uspomene i predrasude o tom tko je bio i odakle dolazi...
Tako je to i onda je konobar donio vino. I dok je nalivao čaše, pričao je o porijeklu Plenkovićeve zlatne medalje u Parizu za Zlatni plavac. 'Zanimljivo je', pomislio sam i pomirisao zlatnu godinu koja je utisnula neizbrisiv trag na vrhu čepa i u tih 7 decilitara. Od ispod terase je dopirao žamor. Večer je svakog trena postajala crvenija i domalo će boje postati nijanse noći. I onda je iznesena janjetina. Najbolji komadi božjeg stvorenja: popršnjak i rebarca. I esencija cijelog kraja je bila spremna da postane moje tijelo, krv i mozak. Kraj pladnja je bio kruh, kumpiri ispod peke i terina u kojoj je kao u spomenaru neka ruka u rikuli i pomidorama pohranila ukus ljeta 2009 – te koje je gotovo na kraju.
Posljednje zrake su ocrtavale udaljenu veličinu grada starijeg od sebe samog, veličinu skloniju tradiciji nego kulturi, entitet koji roditelje pretpostavlja djeci, koji se još uvijek radije zaklinje u prošlost u svijetu koji hrli budućnosti. Grad koji spava u sjeni vlastitih sjena.
I utoliko je ova terasa bila vanvremenska, kao pozornica suvremene predstave kojoj auditorij noćnih ptica, izoranih polja i neba iscrtanog putanjama zvijezda plješće i odobrava. Staige na kojem se posluživanje nezapaženo prometnulo u balet. Jer ova noć nije bila o janjetini, ova je noć bila o reinterpretaciji tradicije. Djelo ljudi koji raspiruju gotovo ugaslo ugljevlje tradicije koja odavno više dimi no što plamti. Ljudi sposobne nadahnuti druge, i u tom je veličina Torcide. I sve je bilo skladno i precizno kao što je u najboljim restoranima po svijetz, osim što bi se tu i tamo oglasija magarac, zalepetala noćna ševa, a nebo bilo blago i gospa nam sklona podsjećajući nas da smo doma. Plesači za koje si mogao pomisliti da su konobari su tkali priču vodeći je završetku. I sudjelovao sam, s guštom. Guštala je i moja prijateljica. Guštali su i moji prijatelji iz Lyona. Ova janjetina u Vrpolju, je bila naša gozba Galilejska. I sve je bilo kako je oduvijek trebalo biti. Čovjeku ima oči da bi vidio, Čovjek i ima duša da bi čutio, Čovjek poznaje mitove da bi vjerovao. Galilejska gozba je oduvijek i bit će dovijeka i kad iz naše posude istekne i posljednja kap pojit će isti takav mlaz od zlata koji će teći iz mnogih drugih posuda natapajući zemlju žednu mira zvijezda i spokoja…