Jesu li kuhanje i blagovanje umjetnost ?!

Što je zajedničko nabavi namirnica, pripremanju, kuhanju, posluživanju, slikanju, fotografiranju, izradi okvira i blagovanju ?!

Naizgled ništa više od potencijala zamršenog umijeća življenja.

Jeli kuhanje manje umjetnost od slikanja ili fotografiranja, ili je u pitanju tek tromost uma koji se rijetko odlučuje na avanturu suočavanja s predrasudama ?!

Um pokreće inercija. Tako velika, da ponekad i sam povjerujem u nju. Umjetnost je za njega ono (ako uopće), o čemu postoji stav. Recimo slikarstvo kao struka se po deafoltu drži umjetnošću. No jeli doista tako ?!

Kuhanje pak i blagovanje se ne gledaju isto. Djelomično je to zasigurno stoga što se hrana brže od boje na platnu iz ljepote pretvara u njenu suprotnost. Savršeno pripremljenom i serviranom objedu treba, pak, manje od četvrt pola sata da se pretvori u hrpu oglodanih kostiju i masnih salveta na prljavom tanjuru. Za razliku od slike koja u galeriji može visjeti stoljećima, hrana u svom panteonu – blagavaoni ili restoranu traje tek dok se ne ohladi ili kraće. To što ova djelatnost nije stekla drukčije mjesto u našem životu, zasigurno duguje činjenici da nikad nisu stvoreni odgovarajući mediji koji nam svraćaju pažnju na njenu uzbudljivu i nestalnu prirodu.

Nije li apsurdno, da taj skroman čin očitovanja ljudske prirode koji nadahnjuje više od otkrića nove zvijezde, nema značajniju poziciju na skali naših vrijednosti ?!

Jedno je sigurno - umjetnost je pojedinačni doseg, a ljudski um inertan. I nikakve galerije, muzeji, umjetnički kritičari, mediji i kuratori tu ne mogu pomoći. Mogu tek zabilježiti bljesak pojedinačnog, ljudskog erosa koji povremeno zatreperi na nepredviđenom mjestu, u nepoznatoj osobi i neočekivanoj struci.

Ako išta, život stalno pokazuje koliko je duh sveprisutan. I jednako obitava u galeriji i na tržnici, u muzeju i na kolodvoru, u ovoj ili onoj struci, osobi, prilici ili vremenu. Svugdje je, ali nikad ne možemo reći gdje određeno. Taj erotični naboj može proplamsati bilo kad, bilo gdje i u bilo čemu. Cilj projekta je bio pročeprkati po raznim konvencionalnim i nekonvencionalnim djelatnosti i osjetiti istu onu vibrantnost i uzbuđenje koju donosi konvencionalna ili umjetnost po deafoltu. Osvjedočiti se da u svakoj djelatnosti možemo doživjeti umjetnost i posljedično uvjeriti se da izbor životnog puta, nije prepreka usavršavanja našeg života na ovom malom, klaustofobičnom planetu.

Stoga, zaboravimo ono što smo znali o kuhanju. Kuhati ili pripravljati objed, nije neki oblik pripreme. To nije samo pripravljanje hrane za sebe ili neku drugu osobu. To je i čin očitovanja predanosti. Stoga si dopustimo za tu aktivnost vremena na pretek. Prepustimo se i za uzvrat ništa ne očekujmo niti imajmo na umu. Naprosto, posvetimo se samo kuhanju i ničemu drugom. To je ono što uspijeva mnogim slikarima u njihovom poslu, rjeđe kuharima, još rjeđe onima koji samo pomažu u kuhinji… Rezultati mogu biti značajni. Pojednostavljeno rečeno – to se može preobratiti u očitovanje naše najdublje unutrašnje prirode. Ono što zovemo autentičnim. Ako autentičnost i nije sama umjetnost, moramo priznati da ostavlja na vlas isti utisak. Ne postoji nikakva priprema za nešto drugo, za neki drugi oblik očitovanja ljudske prirode, od onog što radimo u danom trenutku. Ono jest i uvijek će biti samo ono što radimo Tu i Sad. Samo ono što je doseg Uma na nekom mjestu.

Život je ono što prolazi dok planiramo što ćemo i kako živjeti

Noć Mladog vina u Uzorite, kod Tonija



U mnogim prilikama rabimo riječ zrelost, pretpostavljamo je ili zahtijevamo, no o ćemo je zapravo, poprilično je maglovito. U čemu je kvaka svakodnevnog svođenja veselja i razuzdanosti na mlado i/ili nezrelo ?!
Za razliku od mladosti, zrelost je nesumnjiva, poprilično razbacana, i svugdje prva i najvažnija. U zrelim odlukama, recimo ili zrelim pitanjima i odgovorima. U zrelim potezima, zrelim kruškama, pršutu, siru ili jagodama… No, među svim tim otocima zrelog razbora, zrelih stavova i zrelih ukusa, teče rijeka posvemašnjeg odsustva svijesti o činu i posljedicama. I to je ono što me veseli. 11 mjeseci u godini nastojimo biti trijezno. Sačuvati dostojanstvo i biti razboriti. Trudimo se razmišljati investicijski (umjesto trošiti) itd, itd… da bi sve to apolonsko jednom u godini utopili u Dionizijskom i nezrelom koje čami u nama zatočeno i isprepadano. I tako zaboravljajući planove o životu, dajemo si tako rijetke i potrebne prilike da proživimo. Da budemo otkačeni na svoje i veselje drugih i stoga svake godine dok jedni čekaju Beaujolais, Beaujolais-Villages ili Beaujolais Cru ja se ložim na šibensko mlado, vino slatko od mladosti.
I tako se u subotu spremam na svoju čašu mladog u Uzoritu kod Tonija. I planiram guštati u grožđanom soku dok se još nije sasvim zaogrnulo u buke, godište i sortu. I uopće se ne slažem da nije priča, i da za njega ne važi iščekivanje. Zapravo je sasvim suprotno. Mlado je vino već po tom što postoji, pustolovina. Cjelovitija od mnogih zrelih i velikih vina i odluka. Rijetka (samo jednom u godini), kratkotrajna ( do nove godine i onda nagodinu), neuhvatljivog okusa (tko da definirana ono što se promjeni od usta do želutca) i neprenosiva u smislu iskustva. Možeš ga i začepiti, ali do Nove godine duh mladosti je nestao i nema ga smisla tražiti.
I ove godine je to ''Mlado' od Vinoploda, Vinarije iz Šibenika koje me nadahnulo čak i više od sjajno zapakovanog Beaujolaisa oko kojeg se isprela priča megalitskih razmjera. Od marketinški Panteonskog uspjeha do suda časti zbog imena koje mu navodno ne pripada jer i nije vino u 'onom' smislu riječi. Ali ja ga upravo takvog volim i klanjam se vinariji na kuveu Merlota, Vranca i Plavke. S obzirom na kvalitetu, zapravo je 25.000 boca koliko su napravili poklon tržištu i dobra startna pozicija za sezonu blagdana.

I stoga preporučam, pridružite se. Skoknite po svoju bocu u Tonija. Samo je jednom u godini vino slatko kao golubica u grožđu. I nije važno koja je godina i berba. Važan je onaj nefermentirani šećer u njemu i okus grožđa. Preskočit mlado pred zimu je kao ugazit na nepostojeću stepenicu dok hitaš u susret Božiću.

Uzorita u Velikoj Jabuci

Postoji restoran koji je nadrastao sebe, svoju kvalitetu, svoje ime i tradiciju. U redu, možda ne i ime jer biti obilježen imenom Uzorita znači biti na čelu, na najisturenijem mjestu na kojem opstaju samo oni koji žive životni put odabran iz ljubavi ili točnije zbog onog bez čega ne bi mogli sanjati i živjeti. Biti uzor, znači bit on the edge of the art, kako bi rekli New Yorčani, živjeti i raditi na onoj neizvjesnoj granici na kojoj se esencijalna umjetnost, ovaj put kulinarstvo prožima sa zvjezdanom tehnologijom. Granici na kojoj ne znaš je li akcent na kulinarstvu ili dizajnu, jeli stvarnost fikcija ili obratno, itd, itd... I doista, Uzorita je gradska referenca dekadama, a u nekim je vremenima bila i više, gotovo ogledalo u kojem je grad ogledao svoju pamet, mišiće i zanos. Kao recimo u vrijeme Ante Šupuka spiritusa movmensa društvenog života kad se life style nije mogao zamisliti bez Uzorite, nakon što bi završila soareja u baru kod budućeg gradonačelnika.

30 godina kasnije Toni Šupe, novi menadžer Uzorite mi priča kako bi proširio horizont šibenske gastronomije i zajedno s Alenom Bibićem drugim sanjarom, koji jednako ozbiljno shvaća vinarstvo kao i književnost, otvorio restoran na Manhattanu. Ne, talijanski ili ne znam kakve, već, iz marketinških razloga otvaraju Hrvati u Velikoj jabuci (osim ako se ne zovu Dubrovnik), već pravi dalmatinski sa svim što ide uz sudbinsko ime koje im godinama nalaže poslovnu politiku i ritam. Od ideje i koncepta do zadnje boce i škanjela kontejnerom bi prebacio preko Atlantika i tamo nastavio priču koju su s one zasjenjene strane Šubičevca počeli Šupe pred 4 generacije.

Priču sam proslijedio prvom prilikom dalje. Jer je….ga ne čuješ nešto takvo svaki dan. No, rođak koji se upravo vratio iz Velika Jabuke, po prvi put nakon dugih 20 godina je samo slegnuo ramenima, oduzimajući bilo kakvu vjerojatnost ovom poslovnom potezu. I to je bilo to: dvadeset godina iskustva Amerike jednog naspram 111 godina gena gastronomije drugog

I što da kažem…ja sam drukčiji. Ja vjerujem. Ljude cijenim po onom što sanjaju. Ne zidamo li svijet za našu djecu od materijala od kojeg su sazdani snovi?! Ne izvozi li, Ante, već, svoje sjajno vino u Ameriku? Nije li dizajn Uzorite već sad bliskiji Manhattan – u nego Šibeniku ?! Nije li Uzorita već kosmopolitska po interieuru sličnija, uostalom kultnom japanskom restoranu Takenoko u Zagrebu, nego bilo kojem lokalnom restoranu ?! A nisam siguran koji je napravljen prije! I nije li to samo pola priče koju staklena pomična stijena odvaja od dalmatinskog obora koji miriše jednako dobro kao obor mog djetinjstva ispod Doma Zdravlja ? Može li ovaj spoj autentičnosti i kozmopolitizma biti ona presudna vrijednost koja će privući interes New Yorčana naviklih na najbolje ?! Nije li lakoća povezivanja prostora, ista ona kojoj nisu prepreka kontejneri, afit, engleski jezik i ocean ?!. Za familiju koja je ovladala svim tajnama kulinarstva, bussiness je samo bussiness. Onaj veći dio priče je odavno za njima.
Uskoro u Šibenik stiže Stephan Machi. Hoće li Šibenčani primijetiti prisustvo kultnog zagrebačkog francuza bez kojeg se ne može zamisliti gastronomiju iole značajnijeg diplomatskog zbivanja. Stephan će preradi jelovnik i pomoći da zaživi nova orijentacija Uzorite - slow food . Hoćemo li primijetiti da Uzorita iznova, po tko zna koji put postavlja nove uzore, novi life style za novu generaciju Šibenčana ?!
Sva ta pitanja se mogu smjestiti u jedno:

Jesu li Šibenčani spremni za napredak?!

Blagovanje i Religija

Svaki je dan kap koja istječe iz posude našeg života. I samo je do nas hoće li biti cjelovita i zaokružena i nastavljati se na iduću kao mlaz ulja bez prekida i stresa ili će kapati nejednako poput nerazumljive životne priče jednako teške onima čija je i drugima…

Pred mjesec dana, točno u petak uvečer otišao sam u Vrpoljac s namjerom da konačno osjetim ozračje Gospe od Vrpolja, do koje je moj čača toliko držao, da bi danima unaprijed dogovarao kakao bi skolio nekog od nas koji ne držimo toliko do običaja i janjetine, a u našoj kući nas je takvih bila većina. Uzdajući se u iskustvo, činilo mi se razumnim rezervirat stol u Tocide, s kojom imam dobro iskustvo i na njihovoj terasi na brijegu malo odmeditirati na temu pripreme za feštu dok blagujem. Janjetina s ražnja, istina, nije na popisu mojih najomiljenijih, ali je nezaobilazna ako imaš namjeru shvatit ono 'nešto' što većinu Šibenčana povezuje s njihovim korijenima, s neizrecivim i onostranim. Ono zbog čega se tog dana uozbilje, iako se smiju. Odjenu svoje najbolje gače i košulju i ozareno hrle u Vrpolje, među ljude, u gužvu da bi se poklonili čudotvornoj slici ili samo kupili pola kile friško pečene janjetine za kući.

I tako sam stigao i sjeo za stol koji je po svim znakovima samo čekao na mene. S terase Torcide se vidi grad. Pogled oslobođen gravitacije poput duha u tišini leti peko vinograda i maslinika sažimajući ga iz perspektive iz koje su ga ljudi promatrali stoljećima, a kad se noć spusti, i kad mrak pogasi svijeće grad tih ljudi iz prošlosti bi nestajao. Ostajala bi samo imaginacija šira, dublja i viša od života. Nasluta jedne budućnosti koja će doći stiješnjene između polja i zvijezda..

Nešto se duboko promijenilo u nama.

Janjetina s ražnja i Gospa Vrpoljačka

Može li posluživanje janjetine s ražnja biti elegantno poput baleta ?

U 20.00 sam stigao u Torcidu. Čekao me stol za dvoje, na samom rubu, iza ograde na onoj uskoj konzoli koja kao da lebdi nad Donjim poljem. I doista, večer je bila čarobna. Čak se i dim s Karepovca romantično penjao u mirne visine kao lijena skulptura koju oblikuje težina pepela i zadnje zrake sunca. U daljini su svjetlucala svjetla, a noć u terasu utiskivala onu vrlu otmjenost koja potiče u čovjeka da izravna kičmu i otvori put spizi koja će domalo stići i ispuniti dušu do grla. Konobari na crtu ispeglanih naravi i košulja su te večeri osobito elegantno klizili među grozdovima koji su se iz minute u minutu nakupljali oko stolova. I nitko nije čekao dugo na svoj dio pažnje i blagoslova. Gdje god da si se osvrnuo osjećala se čarobna sveprisutnost Majke Božje. A Jere je davao ritam i gosti su guštali iako nisu znali točno zbog čega. Reći da je to samo zbog janjetine oduzelo bi onaj svečarski dah koji je veće uoči gospe unijela u nas. Zanos koji je našao potrebu da se skocka drukčije no inače i u osobitom raspoloženju doved familija i prijatelji. I sve je bilo tiho, nenametljivo i korisno u ozračju najave koja će kulminirati u slijedećih 12 sati, izjutra s misom u Vrpoljačkoj crkvi u osam. I znao si da će Čovjek zaključiti još jedan ugovor s Bogom koji neće ispuniti. Svejedno je dirljiv pogled na težnju čovjeka da bude bolji, da bude širi od tijesnog odijela ljudskosti. Ta smjerna pažnja prema onostranom. Kao dijete koje iz sata u sat nadrasta hlače, školsku torbu, vlastito tijelo i karakter ostavljajući u tijesnim cipelama i uskoj kapi u kojima više nitko ne prebiva uspomene i predrasude o tom tko je bio i odakle dolazi...
Tako je to i onda je konobar donio vino. I dok je nalivao čaše, pričao je o porijeklu Plenkovićeve zlatne medalje u Parizu za Zlatni plavac. 'Zanimljivo je', pomislio sam i pomirisao zlatnu godinu koja je utisnula neizbrisiv trag na vrhu čepa i u tih 7 decilitara. Od ispod terase je dopirao žamor. Večer je svakog trena postajala crvenija i domalo će boje postati nijanse noći. I onda je iznesena janjetina. Najbolji komadi božjeg stvorenja: popršnjak i rebarca. I esencija cijelog kraja je bila spremna da postane moje tijelo, krv i mozak. Kraj pladnja je bio kruh, kumpiri ispod peke i terina u kojoj je kao u spomenaru neka ruka u rikuli i pomidorama pohranila ukus ljeta 2009 – te koje je gotovo na kraju.
Posljednje zrake su ocrtavale udaljenu veličinu grada starijeg od sebe samog, veličinu skloniju tradiciji nego kulturi, entitet koji roditelje pretpostavlja djeci, koji se još uvijek radije zaklinje u prošlost u svijetu koji hrli budućnosti. Grad koji spava u sjeni vlastitih sjena.
I utoliko je ova terasa bila vanvremenska, kao pozornica suvremene predstave kojoj auditorij noćnih ptica, izoranih polja i neba iscrtanog putanjama zvijezda plješće i odobrava. Staige na kojem se posluživanje nezapaženo prometnulo u balet. Jer ova noć nije bila o janjetini, ova je noć bila o reinterpretaciji tradicije. Djelo ljudi koji raspiruju gotovo ugaslo ugljevlje tradicije koja odavno više dimi no što plamti. Ljudi sposobne nadahnuti druge, i u tom je veličina Torcide. I sve je bilo skladno i precizno kao što je u najboljim restoranima po svijetz, osim što bi se tu i tamo oglasija magarac, zalepetala noćna ševa, a nebo bilo blago i gospa nam sklona podsjećajući nas da smo doma. Plesači za koje si mogao pomisliti da su konobari su tkali priču vodeći je završetku. I sudjelovao sam, s guštom. Guštala je i moja prijateljica. Guštali su i moji prijatelji iz Lyona. Ova janjetina u Vrpolju, je bila naša gozba Galilejska. I sve je bilo kako je oduvijek trebalo biti. Čovjeku ima oči da bi vidio, Čovjek i ima duša da bi čutio, Čovjek poznaje mitove da bi vjerovao. Galilejska gozba je oduvijek i bit će dovijeka i kad iz naše posude istekne i posljednja kap pojit će isti takav mlaz od zlata koji će teći iz mnogih drugih posuda natapajući zemlju žednu mira zvijezda i spokoja…

U potrazi za porijeklom ukusa

I doista, postoji nevjerojatan broj različitih jela, potaknut različitim klimama, okolnostima, namirnicama i životnim filozofijama. Svako ima svoju posebnost i obilježja koje ga čine jedinstvenim. Ono što je autentično na jednom mjestu, na drugom je bizarno ili komercijalno i obratno. Svijet prožimaju najnevjerojatniji ukusi koji teško da nas mogu ostaviti ravnodušnima. Zbog njih sam poduzeo mnoga putovanja, ušao u mnoge avanture, slijedio mnoge nepoznate tokove bez garancije da ću im doseći izvor, tražeći porijeklo ukusa.
Istražujući naučio sam da najbolje nikad nije u meniju. Ili ako je tamo, skriveno je, zasjenjeno ili na neki drugi način izvan misli i dohvata. Srce vlasnika ili glavnog kuhara ne prebiva u jelovniku. To ne znaju gurmani, ni oni koji navraćaju da se najedu, ni ptice, ni slučajni namjernici. Ne znaju da je meni ogledalo njihovih želja, a ne nagnuće kuhara. Paradoks je da je gastronomija put koji vodi kroz srce kuhara.
Kad prvi put uđem u neki restoran, tražim glavnog kuhara. Nekad tu ulogu s uspjehom igra menadžer restorana, rjeđe nadobudni konobar koji neke druge neostvarene ciljeve u životu kompenzira filozofskim pristupom služenju Čovjeku-Gostu
Unaprijed se predajem i sreću zalogaja stavljam u njihove ruke.
Što bi ih radovalo da učine za mene, pitam ih ovako ili slično, naravno, osim da vam ostavim lovu na neviđeno i da se izgubim odakle sam stigao. I ništa slično našim očekivanjima, često se nešto odledi u srcu tih blagajnika i u većini slučajeva budem poslužen najboljim od mogućega.
Mi prečesto inzistiramo na egzistencijalnoj strani odnosa. Taj izbor nas nerijetko ostavlja gladnim i žednim u hramu blagovanja. Ako nas miris vina podsjeća na to koliko će nas koštati čaša znači da smo unaprijed prokockali priliku zbog koje smo došli u restoran. Ona druga metafizička strana kulinarstva u kojoj prebiva nesputana radost života, buke, čulnost, fleur kako su ih izrazili pjesnici zbog svih nas, da nam pomognu da barem vibracijom izgovorenog uhvatimo neuhvatljivo, ostaje izvan domašaja. No, ovaj put nije bilo tako.

Restoran Skala Skradin

Metamorfoza crnog rižota u čudesni – crni orzot

Sad kad postoji recept, ime i dobra volja, kad je jedna zanimljiva namirnica otrgnuta zaboravu, a jedno novo tradicijsko jelo iznijeto na svjetlo dana prilika je provjeriti što se to nudi u 'Skali'. Istražiti svojevrsni meni u meniju u kojem je Petar Vuković starim receptima Zagore, obale i otoka dodao vlastitu imaginaciju i ono nešto što će biti gastronomija budućnosti – zabavu!


Orzot

Vlažne i vrele noći dok se vjetar s mora pokušavao probiti u unutrašnjost stotinjak metara daleko od obale, sjedio sam u zadnjem redu do kojeg je prodirao moj morski saveznik na zelenoj terasi 'Skale', ispod razgranatog oraha s pogledom na vrhove jarbola najdužih jahti i noć koja se spuštala na Skradin.
Dogodilo se da sam upoznao Peru Vukovića, alias Starog Pjera o kojem sam u mladosti čuo ponešto kao i o istoimenom restoranu koji je tridesetak godina ranije učinio jednim od kultnih mjesta i ishodišta šibenskih bonkulovića. Petar ima istraživački duh i filozofski pogled na 'obične' stvari i bilo je zanimljivo slušati sve te uzlaze i izlaze, asocijacije i životne prevrate koje su odredile mjesto na kojem smo otpočinuli slijedeći njegovo zaneseno izlaganje i poimanje namirnica, kuhinje i kuhanja. I doista nisam bio zabrinut predajući mu se u ruke. Ne da je osmislio večeru koje nije bilo u meniju, već je potanko i zanimljivo raspleo tkanje svojih neobičnih gastro inspiracija.

Pola sata kasnije iznesen je pladanj s dvije lopte: po jedna crna i bijela kao raznobojni grudnjak ekscentrične brinete prepušten otkrivanju milina koje se kriju ispod. I kad sam već mislio da ću se opustiti u dobro poznatom crnom i bijelom rižotu, prvi zalogaj je istinu o posluženom jelu izmjestio daleko izvan mog iskustva u neku drugu vremensku i prostornu dimenziju u kojoj sam, istina, shvaćao da ono što jedem nije ono što mislim da je, ali ne i što je u pitanju!
I tako nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da odredim sastav tog neobično živog materijala, koji se opirao ne približno mrtav kako to znaju biti neke kuhane namirnice, Petar je otkrio karte.
Vizualna riža je bio orzo, mitska namirnica na kojoj su se othranili naraštaji Dalmatinaca. Koja se sijala u Zagori jednako kao na obali i otocima, da bi invazijom svjetske trgovine iščezla bivajući zamijenjena glaziranom rižom koja se u nepunih pedesetak godina udomaćila kao tradicija. Oh, slijepih li očiju i kratkog pamćenja.

I tako mi je jedno 'poznato' jelo neočekivano pokrenulo razmišljanje u pravcu razvoja dalmatinske kuhinje, isuviše ozbiljne i zaokupljene izjedanjem mesine na kosti bilo životinjskog ili ribljeg podrijetla, koja istina rješava pitanje sitosti, ali ne i nadgradnju. Jedno sasvim obično jelo je razotkrilo uskogrudnu kulinarsku filozofiju koja nije našla načina da nadiđe samu sebe nikad sustavno pokušavajući doseći ciljeve urbane gastronomije. Ciljeve tipa socialisinga i spektakla osim ako pod spektaklom ne mislimo na vatru do neba i pečenog vola. Uostalom, o kakvom socialisingu govoriti kad 90 posto energije jelo u dalmatinskoj kužini angažira oko glodanja kostiju. Pa budi sad ti šaljiv, kozer, iskričavo ironičan ili šarmer. Do đavola, treba imati mišiće da bi digao desnicu opterećenu tolikim kalorijama i kalcifikatima, od stola do usta, toliko puta.

Kako sve što postoji mora imat ime, trebalo je naći nešto jednako šaljivo toj Petrovoj domišljatosti. I kad su mi se sastavile vilice sijekući 'rižot' veće 'al dente' konzistencije nego u riže i meso isto takve sipe rekao sam: 'Orzot' i postao kum. Sad kad postoji recept, ime i dobra volja, kad je jedna zanimljiva namirnica otrgnuta zaboravu, a jedno novo tradicijsko jelo iznijeto na svjetlo dana prilika je provjeriti što se to nudi u 'Skali'. Istražiti svojevrsni meni u meniju u kojem je Petar starim receptima Zagore, obale i otoka dodao vlastitu imaginaciju i ono nešto što će biti gastronomija budućnosti – zabavu!