Gorki život

Autor bloga sa Mirom Bogdanovićem, predsjednikom udruge Dalmatinski kuhar na terasi s pogledom na šibensko Doljnje polje (Šibenska provansa)u razgovoru o kuhinji zasnovanoj na biljnim proteinima

Nemate pojma koliko je ozbiljna stvar promijeniti ukus. To vas može uvaliti u veliku nevolju. Udaljiti vas od kumpanije, poslovnih partnera, ljubavnice i/ili supruge. Može zbuniti vašu djecu, ubrzati rastavu, dovesti do ukidanja radnog mjesta na kojem čekate penziju, probuditi hladnoću u ljudima s kojima ste do jučer blagovali ono za što danas nećete ni čuti… Doista promjena menija je sociološki problem nesagledivih razmjera.
Najbolje da odmah i bez izmotavanja sve priznam. Na prvi sam se okus zaljubio u gorko i kako biva s zaljubljenošću više nije bilo natrag. Otkad sam probao rikulu (rigu) stvar je bila zaključena. Samo je bilo pitanje vremena kad će na red doći šparoge, mišancija, bljušt, žutenica, koromač, gorki bademi, artičoke i drugo… Više mi se nisu dopadale plave. Počeo sam primjećivati brinete. Shvatio sam da je svijet pun zanosnih brineta. Smiješile su mi se iz izloga, barova, na placu, u knjižnici, kinu. Od trenutka kad sam je vidio, zamjećivao sam samo tu zanosnu boju oljuštenog badema. Sve drugo je bilo bez značenja. Sad trzam samo na gorko. Gorko je postalo slatko, i moj svijet se, kao što pretpostavljate okrenuo naglavce. Bio je to kataklizmički događaj. Događaj za pamćenje. Komet u čijem je vatrenom repu sagorio moj bivši život i njegov 'klasični' ukus. Jedni za drugim otpali su restorani koji na meniju nisu nudili moj novu zanimaciju, bistroi koji nisu prepoznali moj novi life style i konobe bez takve ili slične ideje i poruke. Na placu sam promijenio rutu. Sad češljam kroz sredinu gdje su se zbile naše seljanke koje uz regularnu ponudu uvijek u pripremi imaju i proizvode s ruba vrta. Krajnju jugoistočnu stranu sam zapostavio jer rade na veliko i favoriziraju konvencionalne i 'provjerene' proizvode. Nekako sam se zasitio blitve, kupusa i kaula. Geni odgojeni na slatkoći su potonuli na dno genskog bazena, a s njima svakovrsna jela, zalogaji i zalogajčići iz mog bivšeg života. U meni se probudio neki iskonski osjećaj zadovoljstva. Kao da se proces uživanja spustio dublje. Iz usne šupljine u želudac. Želudac je postao glavni menadžer. Onaj koji Bogu šalje osjećanje ushita i zahvalnost na svakodnevnom objedu. Blagujući danas, doživljavam ono što bi lokalni župnik mogao nazvati svetost.
I sad kad se transformacija odvila do kraja, dvoumim nije li osjećaj blaženstva prethodio spoznaji gorkog!? Ili je, možda, doživljaj gorkog pomogao da otkrijem osjećaj blaženstva ?!
I dok kontempliram prethodi li jaje kokoši, ili kokoš jajetu, podijelit ću s vama jedan od mojih tajnih recepata zasnovan na mom gorkom favoritu – rikoli!