četvrtak, 9. srpnja 2009.

Torcida, Vrpolje



S lijeva na desno: autor, Miro Bogdanović, peta s lijeve strane voditeljica marketinga Šibenskog lista Ana, vlasnik Torcide Jere Šuperba, osma s lijeve strane spikerica TV Šibenika Irena, picaman, Torcida, voditeljica korporativnih komunikacija Zagrebačke banke Natalija Mikulić




Na cesti za Boraju, petsto metara nakon odvojka za Jadrtovac nalazi se restoran oko kojeg su uvijek mnoga parkirna mjesta zauzeta. Restoran se zove Torcida, a njegova priča počinje s janjetinom s ražnja. Mnogim je strancima poput Katedrale ili nacionalnih parkova, nezaobilazna destinacija jednom kad se spuste u šibenski kraj. No mnogi ne znaju da im je pizza, nastala iz nužde, tek da se proširi ponuda, jednako dobra kao i janjetina. Kao osoba s osjećajem za ovu prefinjenu jednostavnost, usudio bih se reći da im je pica među prvih pet u nacionalnoj konkurenciji.
Jednom tjedno s prijateljicom svraćam u Torcidu. Kao zmija vijugam među mesojedima, zaobilazim konobare koji na prepunim pladnjevima raznose kvintale janjetine, hrpe salate, boce vina, krčage vode i štruce okruglog , plosnatog kruha koji se još puši, nijednom kretnjom pokazujući , čak ni nesvjesno, znakove umora ili makar sitnog nezadovoljstva koje bi pokvarilo sliku veselja, tog vodviljski razuzdanog Pariza 19. Stoljeća, Henrija Toulusa Lautrca. Opušten je to i pomalo nacvrcan svijet na način istoka gledanog kroz prizmu onog jednostavnog i toplog Balkana koji nam se za razliku od onog političkog dopada. Unatoč gužvi i silnoj zaokupljenosti kvalitetom i narudžbama, konobari stižu sve, narudžbu uzimaju s osmijehom, nijednom gestom pokazujući da mala pizza za dvoje + 2 x deca domaćeg u grotlu tog gurmanskog amfiteatra vrijedi manje od janjetine.
Torcidu sam otkrio jedne zime. Bili su to sretni dani. Vratio sam se iz Zagreba i trebao nešto jednostavno i pouzdano. Nešto bez suviše pompe i prenemaganja. I onda sam na preporuku svratio tu. Rekli su mi: 'To ti je dobro mjesto, tu ćeš naći ono što ti treba.
U to doba društveni život grada se preselio u Vrpolje. Torcida je bila posjećenija od katedrale i poljane zajedno, a za istinu reći i repertoar je bio zanimljiviji: Mlada janjetina s lukom, sušena obotnica ispod peke i pečena koljenica su maštu izazivali jače od repertoara lokalnog kazališta. Zatvorena kina su pak poticala ljude dalje i u jednom se trenutku desio paradoks da je restoran postao ono što Šibenčani traže od kad je zatvorena posljednja prava gradska konoba. Te su zime u Torcidi, dolazili svi koji drže do društvenog života. U restoranu se igrale karte, čakulao, kibiciralo sve uz bocu dobrog domačeg koje nije prelazilo cijenu 60 kn litra. Ja sam, pak, umoran od blaziranih rućkova i večera našeg glavnog grada, moj društveni život širio otkrivanjem novih pizca u kombinaciji sa svježim salatama.
15 ak minuta nakon narudžbe, stizala je ta nagrada od tijesta koje kisa dan prije no što se posoli bazilikom, poškropi vodom, zasiti pelatima, nadjene šunkom, prodžara gljivama, prekrije pršutom, poškropi maslinama uloži u krušnu peć na 250 stupnjeva i peće desetak minuta. Stizala je rumena i ozbiljna, iskrižana na kriške, podatna, s maslinovim uljem, domaćim crnim ili bijelim i obiljem salate. I onda bih prianjao blagovanju. Zagrizao bih u mekotu hrskavog tijesta, kroz sočne pelate između gorkih maslina, duboko sve dok se ne bi zubi spojili s jedne i s druge strane. Pošteni zalogaji bi me obodrili, dosjetke učinili sočnijim, šale smješnijim, a uspomene vedrijim. Svakim zagrizom bivao bih jači, sugestivniji i šarmantniji i sat,dva bih koliko bi trajalo gotovo ćutio sreću. Cjelovita hrana je učinila svoje i ja sam iz zime u proljeće izišao pun vitamina, zdrav emotivno i fizički kao novi čovjek. Te sam zime skovao svoj vlastiti recept i nazvao ga 'Isposnička pica'

Nema komentara:

Objavi komentar