Pijaca

Vitalnost, svježina, opće ozračje tržnice, njen smještaj i okružje često više govore o gradu nego mnoge sociološke studije. S čuvenom pariškom tržnicom Les Halless iščezao je i jedan dio biti Pariza. Jednako kao i s londonskim Covent Gardenom. Upitamo li se ikad što smo sami izgubili premještanjem šibenske tržnice i peškarije na današnji prostor? Osobito stoga što se uskoro očekuje novo premještanje!

Riječ možda je riječ koja nosi sjenu, ali što se može, tu je i treba je prihvatiti. Svaka riječ stoji za emociju, kao što svaka Platonova ideja stoji za sjećanje na suštinu. Ništa nije sigurno niti će ikad biti, ali to ipak ne mora značiti da katkad ne bismo trebali ponešto ustvrditi. Tek, možda, biti svjesni krhkosti i dometa vlastitih težnja. Sve što znamo prati sjena, koja, čini se, što smo bliži kraju postaje sve duža…

Metafora života

Po fotografiji Splitske tržnice, Ive Pervana možemo jako dobro ocijeniti odnos gradova spram sebe samih

Vitalnost, svježina, opće ozračje tržnice, njen smještaj i okružje često više govore o gradu nego mnoge sociološke studije. Sa čuvenom pariškom tržnicom Les Halless je iščeznuo i jedan dio biti Pariza. Jednako kao i s londonskim Covent Gardenom. No, upitamo li se ikad što smo mi izgubili premještanjem šibenske tržnice i peškarije na današnji prostor? Osobito stoga što se uskoro očekuje i novo premještanje! Oni koji pamte staru pijacu preko puta Šarine pekare dobro znaju što je drukčije.
Ne govori li blizina autobusnog kolodvora dovoljno?!
Nisu li autobusi i peroni zorna metafora ubrzanja života i stvarnosti u kojoj informacije nastoje nadoknaditi emocije, a razum osjetila?! I kamo to žurimo? Gdje to kasnimo? Kojem neodgodivom sastanku hrlimo kad je izvjesno samo to da nas sutra možda neće biti?! Vjerujem da je ljepota života u tome što je možemo dotaći samu, tu i sad. Čak i ako su u pitanju samo misli. Machiato, recimo, za sunčanog dana dok se sjene ispred 'Četvorke' još nisu potpuno povukle ili marenda u 'Marendi', odmah iza ugla, sms poruka prijatelju da misliš na njega ili ženi da je voliš… Oni koji pamte mlikarice, tovare vezane u borićima podno Sv. Ane, ovčji sir i punomasno mliko, krtole zelja i blitve, trišnje, višnje i oskoruše, kad nije bilo banana i avokada. Pilice i pivce, zečeve i fazane, tuke i pršute kad nije bilo hrenovaka dobro znaju što je iščezlo promjenom lokacije.

Gospina trava od koje u pravom odnosu s maslinovim uljem i ljetnim suncem nastaje mitski kantarion

Međutim ono važnije je promjena diskursa ljudske komunikacije. Nekad smo kupovali od ljudi koji su svojim rukama uzgojili plodove koje smo zatekli na banku. Danas je to trgovina s računovođama, stručnjacima za marketing, komercijalistima. Pazar je postao manje sličan sebi, a više burzi. Cijene se dogovaraju rano izjutra. U pet minuta svi znaju koliko su jabuke, koliko karote, a koliko zelje. Nema uzmaka sve do podne. Cijene su ušle u domenu astronomije, a kvaliteta postala predmet filozofije. Razgovori su kraći, razmjena dobara učinkovitija. Manje se govori o životu, a više o ciframa. Sve je kraće i brže. Povrće izgleda savršenije, tako i meso i riba itd, itd… Ja tebi nejaku kunu ti meni špricano zelje.

Ravnoteža Mediterana

Oskoruše mitsko voće koje zrije u tamnom kutu ormara

Svi nam trebaju. Kad bi ratari, stočari, vrtlari i vinari svoje dane provodili na pazaru tko bi uzgojio sve što trebamo za juhu… Pa ipak, odnos koji smo imali s ljudima koji su sami podigli brava kojeg su doveli na pijacu, s vrtlarima koji su odnjegovali zelje i blitvu, važan je jer je to kontakt sa zemljom samom, sa svojom vlastitom zaboravljenom biti. S onim sobom koji nam više nije u fokusu. To je odnos s vlastitom sjenom bez koje nikad nećemo biti potpuni, i stoga podložni brizi, hirovitosti i frustraciji. Ima nešto u toj umski gotovo neiskoristivoj ravnoteži Mediterana. Suštini koja se ne da prodati koliko, zapravo, osjećaš da vrijedi. Nešto u prožimanju sa zrakom, mirisima i zvukovima. S morem i vjetrom koji te guraju u nekom drugom pravcu. Gledam te vrtlare, mesare, ribare. Žilavi su. Odavno su pustili korijenje. Osjećam se sigurniji kad mi viču u uši kao da imam smolu i potežu me za rukav. Možda je to svijest da ta cima koja te veže s zemljom još uvijek funkcionira. Da još uvijek živi i da je čvrsta, ta veza sa starim pazarom kojem smo srce jednom, već, 'sretno' presadili.