četvrtak, 23. srpnja 2009.

Luna, Tribunj


Luigi i ja

I jesu bogami, ovi škampi imali i rep i frišku glavu. Bili su puni od repne peraje do ticala. One male crvene kuglice za koje ne znaš jesu li neki ludi riblji mozgovi (možda ih škamp ima više od čovika) koji škampe bez objašnjenja odvode u mrižu i naša usta ili njegov mirisni rasplod, bili su slađi od repa. Mogao si gotovo sve na njima pojesti, uključujući i neveliki pinjur, za ne pogrišit.

Prispio sam kasno popodne. Smjestio se za stol uz prozor. Odložio torbu i neko vrijeme gledao bezimene otoke i vrevu u lučici. Nije to bio lokal koji sam pamtio iz osamdesetih. Sve je bilo novije, savršenije, više, zračnije, ljepše, ispunjeno nekom novom supstancijom koje nije bilo u to vrijeme. Malo me zazeblo oko srca. Odsjaj prolaznosti me nije usrećio. Još uvijek sam se sjećao Mira i koliko god novi svijet bio sjajan ona konoba mutnog svjetla, klapske muzike, mojih davnih poznanika i njihovih upravo propupalih djevojaka mi je još uvijek bila trn u srcu.
'Dobro, rekoh. Dan je lijep, a pogled sasvim dobar…
Da vidim je li vjetar promjene, doista, odnio sve'…

Hrana je iskrsnula neočekivano. Konobar je tek tako pop up - nuo iz poda bez pitanja i najave s ovalnim pladnjem s kojeg su se slijevali špageti u toću i škampi koji bi, da su bili mrvu veći, vjerojatno završili na grilu. Rekao bih neki morski pandan jumbo pizzi. Kako me nitko nije pitao za narudžbu, pomislih da je riječ o greški. Konobar je zakrzmao, provjerio među stolovima i premda je stvar bila primamljiva i svi bi se sad rado mijenjali za škampe, s tugom su priznali da to nije njihova narudžba. Domalo se stvar razjasnila. Škampe je za nas naručio Luiđi, sin pokojnog Mira koji je eto odsutan, ali će svakog trenutka stići. Kao što rekoše upravo je skoknuo po neku sitnicu, po svjećice ili nešto slično za nečiju rođendansku tortu. Jedinu stvar koja je nedostajala uzbuđenom društvu za srednjim stolom da doživi posvemašnju sreću, a restoran ispuni objava savršenstva. I tako škampi s tjesteninom nakon jastoga s tjesteninom kod 'Repca' samo nekoliko dana ranije, pomislih, ovo je kreativni pad. Već sam brinuo što ću i kako napisati, a da ne izdam jastoge, škampe, struku… Rezonirao sam 'što je tu je'. Kad je okus toća prožeo usnu šupljinu kao školjku iz koje umjesto šumećeg mora struji poruka mozgu da se opusti jer je sve u redu i nova delikatesa čeka da se otvore vrata voljnosti e da bi se moja tankoćutna osjetila prožela sokovima, stvar je krenula. I jesu bogami, ovi škampi imali i rep i frišku glavu. Bili su puni od repne peraje do ticala. One male crvene kuglice za koje ne znaš jesu li neki ludi riblji mozgovi (možda ih škamp ima više od čovika) koji škampe bez objašnjenja odvode u mrižu i naša usta ili njegov mirisni rasplod, bili su slađi od repa. Mogao si gotovo sve na njima pojesti, uključujući i neveliki pinjur, za ne pogrišit. I onda je banuo Luiđi. U pola zagriza sam stao. Vilica mi je ostala visit glupo od iznenađenja u zraku. Bio je pljunuti stari. Za ne virovat. Palo je kratko upoznavanje s mnogo uzajamne simpatije i već nakon nekoliko minuta smo prašili o svemu i svačemu kao da nastavljam onu posljednju nedovršenu rečenicu s Mirom pred trideset godina. I dogodila se vremensko-prostorna anomalija. Snaga sjećanja potire geometriju novog restorana. Jedna burna noć na kraju istiskuje kasno i uglađeno popodne u pitomom turističkom selu. Umjesto Luiđija koji je tada bio dijete ulazi jedna raskalašena noć u kojoj je bilo svega, kao i u onoj čuvenoj dalmatinskoj pismi: i ribe i vina i zajebancije i svesmislenih šala. Ljudi kojih više nema spremaju se na odlazak. Svatko bi još nešto reka. Djevojke cupkaju nestrpljivo i koketno nekoliko sati daleko od prvog nastavnog sata, a Miro je jedan i koliko god svakom htio udovoljit nema vrimena. Novi dan nam hrli u susret i ja odlazim ne dovršivši misao koju sam mu iznosio…
Tada nisam mogao ni pomisliti da ću tu istu rečenicu nastaviti istom nakon trideset godina. Kao da je sjeta iluzija i ja nikad nisam ostavio juhu na pola, niti sam se digao od stola ostavljajući glavu od gofa zato što je rat, i zašto je bomba eksplodirala u susjedovu dvoru, zato što je došla najveća svjetska kriza i više se ne mogu koncentrirat, i zato što se po svojoj prirodi sve stvari i oblici rastvaraju i nestaju kao da i nikad nisu bili, osim u našoj glavi, u našoj uspomeni: restoran kod 'Ružnog Mira', gimnazijalke iz generacije osamdesetih, mladost, stari poznanici… Sve je bilo ponovno tu, kao na pritisak botuna koji u trenu svjetlom razgoni tisućljetni mrak, kao ona madlena u koju je zagrizao Proust bezrazložno pretpostavljajući da joj zagrizom čini nepopravljivu štetu. No ta madlena kao ni ideja moje mladosti nikad nisu izgubile išta od svoje slasti. Dobri bokuni su kao i sve velike ideje vječni, i koliko god ih glođeš, ćućaš, ližeš… nepotrošivi su. Tek mijenja se vrijeme i mjesto, a ideja, riceta izvedba, mogućnost u škampu, oradi ostaje zauvijek samoj sebi ista, neprolazna. Po tom ona moja bit toliko draga nekim djevojkama nikad nije iščezla, ali je promijenila svoje uporište.

I kad bih dobro pročešljao Dolac malo poslije ponoći vjerojatno bih pronašao dvojnika dvadesetak godina mlađeg, kao što je to bio Mirov duh, sad u njegovom sinu, sa svom onom ljudskošću zbog koje su dečki iz Blue Bara informaciju o takvom jednom restoranu držali jednakovrijednom Alfa Romeu, Cartierovom satu ili Armanijevom odijelu! Luiđi je bio u elementu, i svaki put kad bi skočio vani, nošen hirovitim potrebama svojih gostiju, na ulicu u sunčanu kišu koja je lijevala mlazove vrele svjetlosti po otočiću, prijateljica bi me trknula laktom:
-Kako je drag? Kako je dobar. Ima onu dobrotu koju mu je ima ćaća. I doista se ništa nije promijenilo.
Iza ljepše fasade i šireg ulaza, iza svjetlijeg prostora i terase s koje puca pogled na Tribunj čega u ono mutno vrime nije bilo, krije se isti onaj lokal koji smo tako strasno smatrali svojim.

Nema komentara:

Objavi komentar